Sve do Galilea i Newtona ljudi su vjerovali da je mirovanje prirodno stanje tijela i da se tijelo giba samo ako je natjerano nekom silom ili impulsom. To je bilo jedno od Aristotelovih učenja iz kojeg je proizlazilo da bi teža tijela trebala padati brže od lakših. Danas znamo kako to nije točno.
Legenda nam govori kako je to prvi dokazao Galileo i to tako što je s Kosog tornja u Pisi bacao predmete različitih težina i mjerio vrijeme koje im je potrebno da padnu na tlo. Iz njegovih pokusa je dokazano kako su sva tijela, bez obzira na težinu, imala jednako ubrzanje. Naravno da će topovska kugla padati brže od lista, ali to je samo zbog toga jer je list jače usporavan otporom zraka. Uzmemo li dvije topovske kugle , jednu od 10, a drugu od 1 kilogram, njihovo ubrzanje će biti potpuno jednako.
Nadovezujući se na Galileova istraživanja Newton je 1687. napisao svoj najpoznatiji rad, Principia Mathematica. U njemu je dokazao kako sila na tijelo djeluje tako da stalno mijenja brzinu tijela. To bi značilo da kada na neko tijelo djeluje određena sila i pokrene ga ono će se nastaviti gibati sve dok ga djelovanje neke druge sile ne uspori ili ne zaustavi. To je Newtonov prvi zakon. Drugi zakon nam govori što se događa s tijelom kada na njega djeluje sila. Govori kako će tijelo ubrzavati razmjerno sili koja djeluje na njega. Znači ako je sila dvostruko veća i ubrzanje će biti dvostruko veće. Uz to ide i kako je ubrzanje manje što je veća masa tijela na kojeg sila djeluje.
Newton je opisao i zakone gravitacijske sile koji nam govore kako svako tijelo privlači svako drugo tijelo i to silom razmjernom njegovoj masi. To bi značilo da nas Zemlja privlači svojom masom , ali isto tako i mi privlačimo Zemlju. Međutim pošto je Zemljina masa neusporedivo veće od naše tako na nas djeluje njena neusporedivo veća sila. Zbog toga oni ljudi u Australiji ne padaju sa Zemlje. Uz to zakon gravitacije govori da što su tijela međusobno udaljenija to je i sila slabija. Sa ovim zakonom se poprilično velikom točnošću mogu odrediti gibanja Zemlje, Mjeseca i drugih planeta. Iako je ovaj zakon dokazao kako ne postoji apsolutno vrijeme niti apsolutno mirovanje i samom Newtonu je to bilo teško za prihvatiti. On je i dalje vjerovao kako mora postojati apsolutno vrijeme i da bi izmjereno vrijeme nekog događaja bilo jednako , neovisno o tome tko ga mjeri. Tu tvrdnju i danas većina ljudi smatra logičnim, iako je Einstein dokazao kako to nije točno. Međutim ono što je Einstein zaključio odnosi se samo za brzine koje su približne brzini svjetlosti , teko da nemamo posebnih razloga da se oko toga zabrinjavamo.
On je 1905. u svom najpoznatijem radu dokazao kako apsolutno vrijeme ne postoji i kako nema potrebe za sveprisutnim eterom koji ispunjava sav prostor. Osnovna zakonitost teorije relativnosti je da su zakoni znanosti isti za sve promatrače koji se slobodno gibaju, bez obzira kojom brzinom. To znači kako svi promatrači mjere istu brzinu svjetlosti bez obzira kako se brzo gibali. Iz ove teorije je izvedena i sigurno najpoznatija formula u fizici, kako je energija jednaka masi pomnoženoj sa brzinom svjetlosti na kvadrat. Te smo uz to dobili i najveću moguću brzinu kojom se nešto može gibati , a to je oko 300 000 kilometara u sekundi ili brzina svjetlosti.
Legenda nam govori kako je to prvi dokazao Galileo i to tako što je s Kosog tornja u Pisi bacao predmete različitih težina i mjerio vrijeme koje im je potrebno da padnu na tlo. Iz njegovih pokusa je dokazano kako su sva tijela, bez obzira na težinu, imala jednako ubrzanje. Naravno da će topovska kugla padati brže od lista, ali to je samo zbog toga jer je list jače usporavan otporom zraka. Uzmemo li dvije topovske kugle , jednu od 10, a drugu od 1 kilogram, njihovo ubrzanje će biti potpuno jednako.
Nadovezujući se na Galileova istraživanja Newton je 1687. napisao svoj najpoznatiji rad, Principia Mathematica. U njemu je dokazao kako sila na tijelo djeluje tako da stalno mijenja brzinu tijela. To bi značilo da kada na neko tijelo djeluje određena sila i pokrene ga ono će se nastaviti gibati sve dok ga djelovanje neke druge sile ne uspori ili ne zaustavi. To je Newtonov prvi zakon. Drugi zakon nam govori što se događa s tijelom kada na njega djeluje sila. Govori kako će tijelo ubrzavati razmjerno sili koja djeluje na njega. Znači ako je sila dvostruko veća i ubrzanje će biti dvostruko veće. Uz to ide i kako je ubrzanje manje što je veća masa tijela na kojeg sila djeluje.
Newton je opisao i zakone gravitacijske sile koji nam govore kako svako tijelo privlači svako drugo tijelo i to silom razmjernom njegovoj masi. To bi značilo da nas Zemlja privlači svojom masom , ali isto tako i mi privlačimo Zemlju. Međutim pošto je Zemljina masa neusporedivo veće od naše tako na nas djeluje njena neusporedivo veća sila. Zbog toga oni ljudi u Australiji ne padaju sa Zemlje. Uz to zakon gravitacije govori da što su tijela međusobno udaljenija to je i sila slabija. Sa ovim zakonom se poprilično velikom točnošću mogu odrediti gibanja Zemlje, Mjeseca i drugih planeta. Iako je ovaj zakon dokazao kako ne postoji apsolutno vrijeme niti apsolutno mirovanje i samom Newtonu je to bilo teško za prihvatiti. On je i dalje vjerovao kako mora postojati apsolutno vrijeme i da bi izmjereno vrijeme nekog događaja bilo jednako , neovisno o tome tko ga mjeri. Tu tvrdnju i danas većina ljudi smatra logičnim, iako je Einstein dokazao kako to nije točno. Međutim ono što je Einstein zaključio odnosi se samo za brzine koje su približne brzini svjetlosti , teko da nemamo posebnih razloga da se oko toga zabrinjavamo.
On je 1905. u svom najpoznatijem radu dokazao kako apsolutno vrijeme ne postoji i kako nema potrebe za sveprisutnim eterom koji ispunjava sav prostor. Osnovna zakonitost teorije relativnosti je da su zakoni znanosti isti za sve promatrače koji se slobodno gibaju, bez obzira kojom brzinom. To znači kako svi promatrači mjere istu brzinu svjetlosti bez obzira kako se brzo gibali. Iz ove teorije je izvedena i sigurno najpoznatija formula u fizici, kako je energija jednaka masi pomnoženoj sa brzinom svjetlosti na kvadrat. Te smo uz to dobili i najveću moguću brzinu kojom se nešto može gibati , a to je oko 300 000 kilometara u sekundi ili brzina svjetlosti.
